Job 30
1 “A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.
nunc autem derident me iuniores tempore quorum non dignabar patres ponere cum canibus gregis mei
2 Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.
quorum virtus manuum erat mihi pro nihilo et vita ipsa putabantur indigni
3 Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.
egestate et fame steriles qui rodebant in solitudine squalentes calamitate et miseria
4 Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.
et mandebant herbas et arborum cortices et radix iuniperorum erat cibus eorum
5 Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.
qui de convallibus ista rapientes cum singula repperissent ad ea cum clamore currebant
6 Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.
in desertis habitabant torrentium et in cavernis terrae vel super glaream
7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.
qui inter huiuscemodi laetabantur et esse sub sentibus delicias conputabant
8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.
filii stultorum et ignobilium et in terra penitus non parentes
9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!
nunc in eorum canticum versus sum et factus sum eis proverbium
10 Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.
abominantur me et longe fugiunt a me et faciem meam conspuere non verentur
11 I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.
faretram enim suam aperuit et adflixit me et frenum posuit in os meum
12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.
ad dexteram orientis calamitatis meae ilico surrexerunt pedes meos subverterunt et oppresserunt quasi fluctibus semitis suis
13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,
dissipaverunt itinera mea insidiati sunt mihi et praevaluerunt et non fuit qui ferret auxilium
14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
quasi rupto muro et aperta ianua inruerunt super me et ad meas miserias devoluti sunt
15 Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.
redactus sum in nihili abstulisti quasi ventus desiderium meum et velut nubes pertransiit salus mea
16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.
nunc autem in memet ipso marcescit anima mea et possident me dies adflictionis
17 Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.
nocte os meum perforatur doloribus et qui me comedunt non dormiunt
18 Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.
in multitudine eorum consumitur vestimentum meum et quasi capitio tunicae sic cinxerunt me
19 U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.
conparatus sum luto et adsimilatus favillae et cineri
20 K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.
clamo ad te et non exaudis me sto et non respicis me
21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.
mutatus es mihi in crudelem et in duritia manus tuae adversaris mihi
22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
elevasti me et quasi super ventum ponens elisisti me valide
23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.
scio quia morti tradas me ubi constituta domus est omni viventi
24 Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?
verumtamen non ad consumptionem eorum emittis manum tuam et si corruerint ipse salvabis
25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?
flebam quondam super eum qui adflictus erat et conpatiebatur anima mea pauperi
26 Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.
expectabam bona et venerunt mihi mala praestolabar lucem et eruperunt tenebrae
27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.
interiora mea efferbuerunt absque ulla requie praevenerunt me dies adflictionis
28 Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.
maerens incedebam sine furore consurgens in turba clamavi
29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.
frater fui draconum et socius strutionum
30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.
cutis mea denigrata est super me et ossa mea aruerunt prae caumate
31 Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.
versa est in luctum cithara mea et organum meum in vocem flentium
