Job 30

1 “A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.

Nunc autem derident me juniores tempore, quorum non dignabar patres ponere cum canibus gregis mei:

2 Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.

quorum virtus manuum mihi erat pro nihilo, et vita ipsa putabantur indigni:

3 Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.

egestate et fame steriles, qui rodebant in solitudine, squallentes calamitate et miseria.

4 Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.

Et mandebant herbas, et arborum cortices, et radix juniperorum erat cibus eorum:

5 Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.

qui de convallibus ista rapientes, cum singula reperissent, ad ea cum clamore currebant.

6 Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.

In desertis habitabant torrentium, et in cavernis terræ, vel super glaream:

7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.

qui inter hujuscemodi lætabantur, et esse sub sentibus delicias computabant:

8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.

filii stultorum et ignobilium, et in terra penitus non parentes.

9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!

Nunc in eorum canticum versus sum, et factus sum eis in proverbium.

10 Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.

Abominantur me, et longe fugiunt a me, et faciem meam conspuere non verentur.

11 I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.

Pharetram enim suam aperuit, et afflixit me, et frenum posuit in os meum.

12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.

Ad dexteram orientis calamitates meæ illico surrexerunt: pedes meos subverterunt, et oppresserunt quasi fluctibus semitis suis.

13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,

Dissipaverunt itinera mea; insidiati sunt mihi, et prævaluerunt: et non fuit qui ferret auxilium.

14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.

Quasi rupto muro, et aperta janua, irruerunt super me, et ad meas miserias devoluti sunt.

15 Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.

Redactus sum in nihilum: abstulisti quasi ventus desiderium meum, et velut nubes pertransiit salus mea.

16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.

Nunc autem in memetipso marcescit anima mea, et possident me dies afflictionis.

17 Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.

Nocte os meum perforatur doloribus, et qui me comedunt, non dormiunt.

18 Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.

In multitudine eorum consumitur vestimentum meum, et quasi capitio tunicæ succinxerunt me.

19 U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.

Comparatus sum luto, et assimilatus sum favillæ et cineri.

20 K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

Clamo ad te, et non exaudis me: sto, et non respicis me.

21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.

Mutatus es mihi in crudelem, et in duritia manus tuæ adversaris mihi.

22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

Elevasti me, et quasi super ventum ponens; elisisti me valide.

23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

Scio quia morti trades me, ubi constituta est domus omni viventi.

24 Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?

Verumtamen non ad consumptionem eorum emittis manum tuam: et si corruerint, ipse salvabis.

25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?

Flebam quondam super eo qui afflictus erat, et compatiebatur anima mea pauperi.

26 Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.

Expectabam bona, et venerunt mihi mala: præstolabar lucem, et eruperunt tenebræ.

27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.

Interiora mea efferbuerunt absque ulla requie: prævenerunt me dies afflictionis.

28 Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.

Mœrens incedebam sine furore; consurgens, in turba clamabam.

29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.

Frater fui draconum, et socius struthionum.

30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.

Cutis mea denigrata est super me, et ossa mea aruerunt præ caumate.

31 Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.

Versa est in luctum cithara mea, et organum meum in vocem flentium.