Job 3
1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj.
2 poče svoju besjedu i reče:
I progovoriv Jov reèe:
3 “O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
Ne bilo dana u koji se rodih, i noæi u kojoj rekoše: rodi se djetiæ!
4 U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
Bio taj dan tama, ne gledao ga Bog ozgo, i ne osvjetljavala ga svjetlost!
5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
Mrak ga zaprznio i sjen smrtni, oblak ga obastirao, bio strašan kao najgori dani!
6 O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
Noæ onu osvojila tama, ne radovala se meðu danima godišnjim, ne brojila se u mjesece!
7 A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
Gle, noæ ona bila pusta, pjevanja ne bilo u njoj!
8 Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
Kleli je koji kunu dane, koji su gotovi probuditi krokodila!
9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
Potamnjele zvijezde u sumraèje njezino, èekala vidjelo i ne doèekala ga, i ne vidjela zori trepavica;
10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
Što mi nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih oèiju.
11 Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
Zašto ne umrijeh u utrobi? ne izdahnuh izlazeæi iz utrobe?
12 Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
Zašto me prihvatiše koljena? zašto sise, da sem?
13 U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
Jer bih sada ležao i poèivao; spavao bih, i bio bih miran,
14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
S carevima i savjetnicima zemaljskim, koji zidaše sebi pustoline,
15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
Ili s knezovima, koji imaše zlata, i kuæe svoje puniše srebra.
16 Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
Ili zašto ne bih kao nedonošèe sakriveno, kao dijete koje ne ugleda vidjela?
17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
Ondje bezbožnici prestaju dosaðivati, i ondje poèivaju iznemogli,
18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
I sužnji se odmaraju i ne èuju glasa nastojnikova.
19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
Mali i veliki ondje je, i rob slobodan od svoga gospodara.
20 Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
Zašto se daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca,
21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
Koji èekaju smrt a nje nema, i traže je veæma nego zakopano blago,
22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
Koji igraju od radosti i vesele se kad naðu grob?
23 Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
Èovjeku, kojemu je put sakriven i kojega je Bog zatvorio otsvuda?
24 Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj, i kao voda razljeva se jauk moj.
25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
Jer èega se bojah doðe na mene, i èega se strašah zadesi me.
26 Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.”
Ne poèivah niti imah mira niti se odmarah, i opet doðe strahota.
