< Job 3 >

1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
Då let Job upp munnen og banna fødedagen sin.
2 poče svoju besjedu i reče:
Job tok til ords og sagde:
3 “O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
«Burt med den dag då eg vart fødd, den natt som sa: «Ein svein er avla!»
4 U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
Må denne dag til myrker verta - burtgløymd av Gud i høge himmel - og inkje ljos på honom skina!
5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
Lat svarte myrkret honom eiga og skyer seg kring honom samla! Dagmyrkjingar skal honom skræma
6 O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
og myrkret gløypa denne natt! Burt med den natt frå årsens dagar, ho kome ei i månads tal!
7 A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
Ja, aud og tom skal natti verta og ingen fagnad i ho klinga;
8 Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
Dagbannarar skal henne banna, dei som kann mana upp Livjatan,
9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
Og morgonstjernor skal’kje skina; fåfengt ho venta skal på ljoset - augbrunerne av morgonroden -
10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
av di ho ei livsdøri stengde på mor mi, so eg slapp for kval.
11 Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
Kvi døydd’ eg ei i moders liv? Ell’ slokna då eg rett var fødd?
12 Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
Kvi fanst det kne som mot meg tok; og brjost eg kunde suga ved?
13 U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
So låg eg still og kvilde no, eg sov og hadde ro og fred
14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
hjå kongar og hjå fyrstar, som til gravstad pyramider bygde,
15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
hjå hovdingar som åtte gull og fyllte sine hus med sylv;
16 Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
ell’ ufødd var eg ikkje til, lik born som aldri ljoset såg.
17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
Der rasar ei dei vonde meir; der kviler dei som trøytte er;
18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
og fangarne er trygge der; dei høyrer ingen drivar meir.
19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
Der stor og liten like er, og trælen fri for herren sin.
20 Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
Kvi gjev han ljos til den som lid, og liv til deim som gremmer seg,
21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
som fåfengt stundar etter dauden, og søkjer han som løynde skatt,
22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
som gled seg, ja, som jublar høgt, og fegnast når dei finn ei grav -
23 Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
til mannen som ei finn sin veg, som Gud set fast og stengjer inne?
24 Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
Min sukk hev vorte daglegt brød, og klaga mi som vatnet strøymar.
25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
Meg råkar det eg ottast fyre; det som eg ræddast, hender meg.
26 Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.”
Snaudt fær eg fred, snaudt fær eg ro, snaudt lindring - so kjem uro att.»

< Job 3 >