Job 29
1 Job nastavi svoju besjedu i reče:
Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:
2 “O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,
O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,
3 kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,
Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,
4 kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,
Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,
5 kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,
Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,
6 kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!
Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,
7 Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,
Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:
8 vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.
Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,
9 Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.
Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,
10 Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.
Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.
11 Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.
Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi
12 Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.
Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;
13 Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.
Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;
14 Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.
U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.
15 Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,
Oko bijah slijepcu i noga hromu.
16 otac ubogima, zastupnik strancima.
Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.
17 Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.
I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.
18 Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'
Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.
19 Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.
Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.
20 Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'
Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.
21 Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.
Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.
22 Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.
Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.
23 Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.
Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.
24 Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.
Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.
25 Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.
Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.
