Job 29

1 Job nastavi svoju besjedu i reče:

Addidit quoque Iob, assumens parabolam suam, et dixit:

2 “O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,

Quis mihi tribuat, ut sim iuxta menses pristinos secundum dies, quibus Deus custodiebat me?

3 kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,

Quando splendebat lucerna eius super caput meum, et ad lumen eius ambulabam in tenebris?

4 kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,

Sicut fui in diebus adolescentiæ meæ, quando secreto Deus erat in tabernaculo meo?

5 kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,

Quando erat Omnipotens mecum: et in circuitu meo pueri mei?

6 kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!

Quando lavabam pedes meos butyro, et petra fundebat mihi rivos olei?

7 Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,

Quando procedebam ad portam civitatis, et in platea parabant cathedram mihi?

8 vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.

Videbant me iuvenes, et abscondebantur: et senes assurgentes stabant.

9 Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.

Principes cessabant loqui, et digitum superponebant ori suo.

10 Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.

Vocem suam cohibebant duces, et lingua eorum gutturi suo adhærebat.

11 Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.

Auris audiens beatificabat me, et oculus videns testimonium reddebat mihi.

12 Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.

Eo quod liberassem pauperem vociferantem, et pupillum, cui non esset adiutor.

13 Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.

Benedictio perituri super me veniebat, et cor viduæ consolatus sum.

14 Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.

Iustitia indutus sum: et vestivi me, sicut vestimento et diademate, iudicio meo.

15 Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,

Oculus fui cæco, et pes claudo.

16 otac ubogima, zastupnik strancima.

Pater eram pauperum: et causam quam nesciebam, diligentissime investigabam.

17 Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.

Conterebam molas iniqui, et de dentibus illius auferebam prædam.

18 Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'

Dicebamque: In nidulo meo moriar, et sicut palma multiplicabo dies.

19 Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.

Radix mea aperta est secus aquas, et ros morabitur in messione mea.

20 Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'

Gloria mea semper innovabitur, et arcus meus in manu mea instaurabitur.

21 Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.

Qui me audiebant, expectabant sententiam, et intenti tacebant ad consilium meum.

22 Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.

Verbis meis addere nihil audebant, et super illos stillabat eloquium meum.

23 Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.

Expectabant me sicut pluviam, et os suum aperiebant quasi ad imbrem serotinum.

24 Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.

Siquando ridebam ad eos, non credebant, et lux vultus mei non cadebat in terram.

25 Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.

Si voluissem ire ad eos, sedebam primus: cumque sederem quasi rex, circumstante exercitu, eram tamen mœrentium consolator.