Job 27

1 Job nastavi svoju besjedu i reče:

Addidit quoque Job, assumens parabolam suam, et dixit:

2 “Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:

Vivit Deus, qui abstulit judicium meum, et Omnipotens, qui ad amaritudinem adduxit animam meam.

3 sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,

Quia donec superest halitus in me, et spiritus Dei in naribus meis,

4 usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.

non loquentur labia mea iniquitatem, nec lingua mea meditabitur mendacium.

5 Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.

Absit a me ut justos vos esse judicem: donec deficiam, non recedam ab innocentia mea.

6 Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.

Justificationem meam, quam cœpi tenere, non deseram: neque enim reprehendit me cor meum in omni vita mea.

7 Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!

Sit ut impius, inimicus meus, et adversarius meus quasi iniquus.

8 Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?

Quæ est enim spes hypocritæ, si avare rapiat, et non liberet Deus animam ejus?

9 Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?

Numquid Deus audiet clamorem ejus, cum venerit super eum angustia?

10 Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?

aut poterit in Omnipotente delectari, et invocare Deum omni tempore?

11 Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.

Docebo vos per manum Dei quæ Omnipotens habeat, nec abscondam.

12 Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?”

Ecce vos omnes nostis: et quid sine causa vana loquimini?

13 “Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.

Hæc est pars hominis impii apud Deum, et hæreditas violentorum, quam ob Omnipotente suscipient.

14 Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.

Si multiplicati fuerint filii ejus, in gladio erunt, et nepotes ejus non saturabuntur pane:

15 Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.

qui reliqui fuerint ex eo sepelientur in interitu, et viduæ illius non plorabunt.

16 Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,

Si comportaverit quasi terram argentum, et sicut lutum præparaverit vestimenta:

17 nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.

præparabit quidem, sed justus vestietur illis, et argentum innocens dividet.

18 Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:

Ædificavit sicut tinea domum suam, et sicut custos fecit umbraculum.

19 bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.

Dives, cum dormierit, nihil secum auferet: aperiet oculos suos, et nihil inveniet.

20 Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.

Apprehendet eum quasi aqua inopia: nocte opprimet eum tempestas.

21 Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.

Tollet eum ventus urens, et auferet, et velut turbo rapiet eum de loco suo.

22 Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.

Et mittet super eum, et non parcet: de manu ejus fugiens fugiet.

23 Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.

Stringet super eum manus suas, et sibilabit super illum, intuens locum ejus.