Job 23
1 Job progovori i reče:
A Jov odgovori i reèe:
2 “Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:
Još je tužnjava moja odmet? a nevolja je moja teža od uzdaha mojih.
3 o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,
O kad bih znao kako bih našao Boga! da otidem do prijestola njegova,
4 pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.
Da razložim pred njim parbu svoju, i usta svoja napunim razloga,
5 Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!
Da znam šta bi mi odgovorio, i razumijem šta bi mi rekao.
6 Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.
Bi li se prema velikoj sili svojoj preo sa mnom? Ne; nego bi mi pomogao.
7 U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.
Ondje bi se pravedan èovjek mogao pravdati s njim, i oslobodio bih se zasvagda od svoga sudije.
8 Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.
Gle, ako poðem naprijed, nema ga; ako li natrag, ne nahodim ga;
9 Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.
Ako nalijevo radi, ne vidim ga; ako nadesno, zaklonio se, ne mogu ga vidjeti.
10 Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!
Ali on zna put moj; kad me okuša, izaæi æu kao zlato.
11 Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';
Po stopama je njegovijem stupala noga moja; puta njegova držao sam se, i ne zaðoh.
12 slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.
Od zapovijesti usta njegovijeh nijesam otstupao; èuvao sam rijeèi usta njegovijeh više nego svoj užitak.
13 Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.
Ali kad on što naumi, ko æe ga odvratiti? što duša njegova zaželi, ono èini.
14 Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!
I izvršiæe što je naumio za me; i toga ima u njega mnogo.
15 Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.
Zato sam se uplašio od njega; i kad to mislim, strah me je od njega.
16 U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,
Bog je rastopio srce moje, svemoguæi me je uplašio.
17 premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.
Što ne pogiboh prije mraka? i što ne sakri mrak ispred mene?
