< Job 19 >

1 Job progovori i reče:
Då svara Job og sagde:
2 “TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?
«Kor lenge vil mi sjel de harma og krasa meg med dykkar ord?
3 Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.
Ti gonger hev de no meg spotta; de skjemmest ei å krenkja meg.
4 Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.
Hev eg i røyndi mistak gjort, dei mistak er mi eigi sak.
5 Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?
Vil de dykk briska imot meg, som um eg lid mi skam med rette?
6 Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.
Hugs på at Gud hev bøygt meg ned og spana kringum meg sitt garn.
7 Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.
Eg ropar: «Vald!» - men eg fær’kje svar; eg ropar: «Hjelp!» men fær’kje rett.
8 Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.
Han stengjer vegen for min fot, og myrker legg han på min stig.
9 Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.
Min heidersklædnad drog han av; han frå mitt hovud kransen tok.
10 Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.
Mi vern han braut, so eg gjekk under, mi von sleit han lik treet upp.
11 Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.
Hans vreide logar meg imot, og for ein fiend’ held han meg.
12 U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.
Hans skarar stemner fram mot meg; dei brøyter seg ein veg mot meg og lægrar seg kring tjeldet mitt.
13 Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.
Han dreiv ifrå meg mine frendar, og kjenningar vart framande.
14 Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.
Skyldfolki held seg burte frå meg, husvenerne hev gløymt meg burt.
15 Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.
For hjon og tenar er eg framand; dei held meg for ein ukjend mann.
16 Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.
Ei svarar drengen på mitt rop. Eg må med munnen tigga honom;
17 Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.
min ande byd imot for kona, eg tevjar ilt for mine sambrør.
18 I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.
Jamvel smågutar spottar meg, når eg stend upp, dei talar mot meg.
19 Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.
Dei styggjest for meg mine vener, og dei eg elska, snur seg mot meg.
20 Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.
Min kropp er berre skin og bein, snaudt hev eg endå tannkjøt att.
21 Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.
Hav medynk, medynk, mine vener! Gud hev meg råka med si hand.
22 Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?
Kvifor skal de som Gud meg jaga, og vert ei mette av mitt kjøt?
23 O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
Å, gjev at mine ord vart skrivne, og i ei bok vart rita inn,
24 kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!
ja, vart med jarnmeitel og bly for ævleg tid i berget hogne!
25 Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
Eg veit at min utløysar liver, til sist han yver moldi kjem.
26 A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
Og når mi hud er øydelagd, ut frå mitt kjøt då ser eg Gud,
27 Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.
eg honom ser som venen min, mitt auga ser det, ingen framand! Å, nyro lengtar i mitt liv!
28 Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',
De segjer: «Me vil jaga honom!» - som um orsaki låg hjå meg!
29 mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!”
Men de lyt agta dykk for sverdet; for vreide vert ved sverdet straffa. Og de skal vita: domen kjem.»

< Job 19 >