Job 14

1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.

Ondaty nasaman’ ampelao, tsy lava-ohatse vaho lifo-kasotriañe,

2 K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.

hoe voñen-katae ty fionjona’e le miheatse, mihelañe hoe talinjo fa tsy mitoetse.

3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?

Harefa’o vaho hasese’o an-jaka ama’o ao?

4 Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!

Ia ty mahaakatse ty malio ami’ty maleotse? Leo raike.

5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

Kanao fa nalahatse o andro’eo, fa ama’o ty ia’ o vola’eo vaho fa najado’o o efetse tsy handilara’eo,

6 skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.

ampitoliho añe ty fijilova’o, hitofa’e, ampara’ te henefe’e o andro’eo, manahake ty mpièke

7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.

Manan-ko tamae’e ty hatae, ie firaeñe ro mbe mitiry avao, vaho tsy milesa o tora’eo.

8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,

Ndra te mihaantetse an-tane ao o vaha’eo, naho mate an-debok’ ao i foto’ey,

9 oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.

fa ie mañantson-drano ro hibotiboty vaho handrevake hoe ana-katae.

10 Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

Fe mihomake t’i Raolombelo vaho mitsalalampatse; mipetroke t’indaty, le aia?

11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',

Hambañe ami’ty fisiha’ o sihanakeo naho ty fimaiha’ o sakao ampara’ te kapaike,

12 al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

ty fandrea’ ondaty tsy hitroatse, tsy hivañone ampara’ te mihelañe o likerañeo, vaho tsy ho barakaofeñe amy firota’ey.

13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, (Sheol h7585)

Ehe t’ie haeta’o an-tsikeokeok’ao, le hakafi’o ampara’ te mimpoly ty haviñera’o, vaho hampitsatoha’o andro hahatiahia’o ahy! (Sheol h7585)

14 - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

Ie vilasy ondatio, mbe ho veloñe hao? Fe ho liñisako amo hene androm-pitoroñakoo ampara’ te tondroke ty fañovàñe ahiko.

15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

Hikanjy irehe le hanoiñe iraho; ho maniña’o ty satam-pità’o.

16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,

Fe henaneo, tinoñe’o o liakoo, ie mbe tsy vazoho’o ty fandilarako;

17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.

rinohy an-karoñe ao o tahikoo, vaho lombofa’o o hakeokoo.

18 Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,

Mivoravora i vohitse mihotrakey, naho misitse an-toe’e ty vato;

19 k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.

mivañen-drano o vongam-batoo; saohe’ o rano-vohitseo ty mena’ i taney; Izay ty androtsaha’o ty fitama’ ondatio.

20 Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.

Iambotraha’o nainai’e, le mihelañe añe; ovae’o ty tarehe’e vaho irahe’o mb’eo.

21 Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.

Asiñeñe o ana’eo, fa tsy apota’e; mifotsake, fa tsy fohi’e.

22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.”

O marare amy nofo’eio avao ro tsapa’e, ty tro’e avao ro iroveta’e.