Job 13
1 Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.
Ja, allting hev mitt auga set og øyra høyrde og forstod;
2 Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam.
alt det de veit, det veit eg og; for dykk eg ei tilbake stend.
3 Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti.
Men eg til Allvalds Gud vil tala, med Gud eg vil til retten ganga;
4 Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici!
Men de vil dekkja til med lygn, er berre ugagnslækjarar.
5 Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali!
Å, gjev de vilde tegja still, so kunde det for visdom gjelda.
6 Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte.
Høyr på den skrapa eg vil gjeva, merk når mi lippa åtak gjer!
7 Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne?
Vil de forsvara Gud med lygn? Vil de hans sak med urett verja?
8 Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici?
Vil de for honom gjera mismun, og spela Guds sakførarar?
9 Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka?
Gjeng det dykk vel, når han dykk prøver? Kann de han narra som eit mennesk’?
10 Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti.
Han skal so visst dykk straffa strengt, um de slik mismunn gjer i løynd.
11 Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada?
Med høgdi si han skræmar dykk, hans rædsla yver dykk skal falla.
12 Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata.
Og dykkar kraft-ord vert til oska, og dykkar prov til blaute leir.
13 Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago.
Teg stilt, lat meg tala ut, so fær det gå meg som det kann!
14 Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem?
Kvi skuld’ eg ta mitt kjøt i tenner? Og halda livet mitt i handi?
15 On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.
Han drep meg, ei eg ventar anna, mi ferd for han lik’vel eg hævdar.
16 I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.
Men ogso det skal hjelpa meg; hjå han fær ingen urein møta.
17 Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda.
So høyr då det eg segja vil; lat meg for dykkar øyro tala!
18 Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren.
Eg saki hev til rettes lagt; eg skal få rett, det veit eg visst.
19 Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'.
Kven er det som med meg kann strida? Eg skulde tegja stilt og døy.
20 Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam:
Tvo ting må du spara meg for; då løyner eg meg ikkje for deg:
21 digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me.
Di hand lyt burt frå meg du taka, lat ei di rædsla skræma meg!
22 Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.
Stemn meg so inn! eg stend til svars; eller eg talar og du svarar.
23 Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.
Kor mange brot og synder hev eg? Seg meg mi misgjerd og mi synd!
24 Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?
Kvifor vil du di åsyn løyna og for ein fiend’ halda meg?
25 Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu?
Vil eit burtblåse blad du skræma? Forfylgja du eit visna strå? -
26 O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti,
Når du idømer meg slik straff og let meg erva ungdoms synder
27 koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!
og legg i stokken mine føter, og vaktar alle mine vegar, slær krins um mine foteblad.
28 Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju!
Og det mot ein som morkna er, lik klædeplagg som mol et upp.
