Job 10
1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
Mi sjæl er leid av livet mitt, eg gjev mi klaga lause taumar, vil tala i min såre hugverk.
2 Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.
Til Gud eg segjer: «Døm meg ikkje; seg kvifor du imot meg strider!
3 TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?
Finn du det godt å gjera vald, og øyda upp ditt eige verk, men lysa yver gudlaust råd?
4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
Er auga ditt av kjøt og blod? Ser du som menneskje plar sjå?
5 Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
Er dine dagar mennesk-dagar? Er dine år lik mannsens år?
6 Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,
Med di mitt brot du leitar upp, og granskar etter syndi mi,
7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?
endå du veit eg er uskuldig, og ingen bergar or di hand.
8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!
Di hand hev skapt og dana meg fullt ut, og no vil du meg tyna?
9 Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.
Hugs på, du forma meg som leir; no gjer du atter meg til mold!
10 Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?
Som mjølk du let meg renna ut og let meg stivna liksom ost;
11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
Du klædde meg med hud og kjøt, fleitta bein og senar saman.
12 S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.
Du gav meg både liv og miskunn, og verna um mitt andedrag.
13 Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
Men dette du i hjarta gøymde, eg veit det var i din tanke;
14 da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
Du vakta på meg um eg synda; du gav meg ikkje til mitt brot;
15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!
um eg var skuldig, usæl eg! Um skuldfri, tord’ eg ei meg briska, av skjemsla mett, med naud for augom;
16 Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,
For då du jaga meg som løva og let meg atter under sjå,
17 optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.
du førde nye vitne mot meg og harmast endå meir på meg og sende mot meg her på her.
18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
Kvi drog du meg or morsliv fram? Kvi fekk eg ikkje usedd døy,
19 bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
lik ein som aldri til hev vore, og vart i grav frå morsliv lagt?
20 Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim
Er ikkje mine dagar få? Haldt upp! Slepp meg, so eg litt glad kann verta,
21 prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
fyrr eg gjeng burt, og kjem’kje att, til myrkre land med daudeskugge,
22 u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.”
eit land so myrkt som svarte natti, med daudeskugge og vanskipnad, der dagsljoset er som myrke natt!»»
