Job 10

1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

Hejeko ty haveloko; hampidadaeko ty fitoreoko hivolañe ami’ty hafairan-troko.

2 Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.

Hoe ty ataoko aman’Añahare, Ko ozoñe’o; ampahafohino ahiko ty lie’o amako.

3 TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

Mahasoa azo hao te ihe mamorekeke, te mavoe’o ty satam-pità’o vaho ampiloeloea’o ty fikinià’ o lo-tserekeo?

4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

Amam-pihaino nofotse v’iheo? Mahavazoho manahake ty fañentea’ ondatio hao?

5 Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?

Hambañe ami’ty andro’ o olombeloñeo hao o andro’oo, mira ami’ty tao’ ondatio hao o tao’oo,

6 Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,

t’ie tsoehe’o o tahikoo, vaho kodebe’o o hakeokoo,

7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

ndra t’ie arofoana’o te tsy tsereheñe, tsy eo ty haharombake am-pità’o.

8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

Nitsenèm-pità’o iraho, nifonire’o ho raike; aa vaho ho rotsahe’o?

9 Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.

Tiahio te lietse ty nitsenea’o ahy; hampoli’o ho deboke hao?

10 Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?

Tsy nadoa’o hoe ronono hao raho vaho nampamoae’o hoe habobo?

11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.

Nanikina’o holitse naho nofotse, namahera’o an-taolañe naho talin’ozatse.

12 S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.

Tinolo’o havelo an-koko migahiñe, vaho nampitambeloñe ty troko ty fiatraha’o.

13 Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

Fe naeta’o añ’arofo’o ao o raha zao; apotako t’ie ama’o:

14 da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

Ie mandilatse iraho, tendre’o, vaho tsy apo’o i hakeokoy.

15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!

Ie manao hakeo: hankàñe amako! Ie mahity, tsy vaniko ty miandra, amy te lifo-kasalarañe, tsapako o hasotriakoo.

16 Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,

Aa naho niandrandra: Le hoe liona ty hangoroña’o ahy; vaho havale’o ahy an-kalatsàñe.

17 optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

Vaoe’o amako o mpanisý ahikoo, vaho indrae’o amako ty haviñera’o; hasosorañe mitovon-kaemberañe ty amako.

18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

Ino ty nañakara’o ahy an-koviñe ao? Nainako te ho nisimba tsy ho niisam-pihaino,

19 bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

Hàmake t’ie hoe tsy nitoly, fa boak’an-koviñe mb’an-kibory

20 Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

Tsy ho napo’e hao o androko tsy ampeampeo? Misitaha hey irehe, hahatreavako fañanintsin-kedeke,

21 prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

aolo’ te hiampaneñako; mb’amy tsy hahafibaliham-beoy, mb’an-tane mimoromoroñe, mb’an-talinjon-kavilasy ao;

22 u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.”

Tane migobogoboñ’ ieñe, toe fimoromoroñañe, an-tane an-kalon-kavilasy, tsy mipendreñe, miloeloe hoe ieñe.