Propovjednik 1
1 Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
Ord av Preikaren, son åt David, konge i Jerusalem.
2 Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
Fåfengt, fåfengt! segjer Preikaren, fåfengt, fåfengt! Alt er fåfengt.
3 Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
Kva vinning hev mannen av alt si møda som han møder seg med under soli?
4 Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
Ætt gjeng, og ætt kjem, medan jordi æveleg stend.
5 Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
Og soli renn, og soli glar, og ho skundar seg att til staden sin der som ho plar renna.
6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Vinden gjeng imot sud og snur seg mot nord, han snur seg og snur seg og kjem attende til kringlaupet sitt.
7 Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
Alle elvar renn ut i havet, men havet vert ikkje fullt, dit som elvarne fyrr hev runne, held dei alltid på å renna.
8 Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Allting strevar so ingen det ut kann segja, ikkje vert auga mett av å sjå, og ikkje vert øyra fyllt av å høyra.
9 Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Det som hev vore, er det som skal vera, og det som hev hendt, er det som skal henda; det finst inkje nytt under soli.
10 Ima li išta o čemu bi se moglo reći: “Gle, ovo je novo!” Sve je već davno prije nas postojalo.
Skulde dei segja um noko: «Sjå, dette er nytt!» - so hev det longe vore til i fordums tider som var fyre oss.
11 Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
Me hev inkje minne um deim som fyrr hev livt, og dei som sidan skal koma, vil ikkje heller liva i minnet hjå deim som etterpå kjem.
12 Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
Eg, Preikaren, var konge yver Israel i Jerusalem.
13 I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
Eg lagde hugen på å granska og å ransaka med visdom alt det som hender under himmelen. Det er ei leid plåga som Gud hev gjeve mannsborni å plågast med.
14 Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
Eg såg på alt det som hender under soli, og so var det fåfengt alt i hop og jag etter vind.
15 Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
Det bogne kann ikkje beinkast, og det vantande kann ikkje reknast.
16 Rekoh onda sam sebi: “Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.”
Eg tenkte med meg sjølv: «Sjå no hev eg vunne meg større og rikare visdom enn alle dei som hev rådt yver Jerusalem fyre meg, og hjarta mitt hev set visdom og kunnskap i rikt mål.»
17 Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
Eg lagde hugen på å skyna visdomen og skyna vitløysa og dårskap. Men eg skyna at det var jag etter vind det og.
18 Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.
For med mykje visdom du mykje gremmest, og aukar du kunnskap, so aukar du kvida.
