< Djela apostolska 20 >
1 Kad se sleže metež, posla Pavao po učenike, ohrabri ih, pozdravi i otputova u Makedoniju.
2 Prešavši one krajeve, hrabreći braću besjedom mnogom, dođe u Grčku
3 i provede ondje tri mjeseca. Upravo kad je htio otploviti u Siriju, postaviše mu Židovi zasjedu pa odluči vratiti se preko Makedonije.
4 Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj Derbanin, Timotej i Azijci Tihik i Trofim.
5 Oni odoše prije te nas dočekaše u Troadi.
6 Mi pak nakon dana Beskvasnih kruhova otplovismo iz Filipa i nakon pet dana dođosmo k njima u Troadu gdje proboravismo sedam dana.
7 U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.
8 U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka.
9 Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva.
10 Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: “Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!”
11 Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova.
12 Mladića odvedoše živa, neizmjerno utješeni.
13 Mi pak pođosmo naprijed lađom: otplovismo u As. Odande smo imali povesti Pavla - tako je odredio kad se spremao poći pješice.
14 Kad nam se u Asu pridruži, uzesmo ga i stigosmo u Mitilenu.
15 Odande odjedrismo sutradan i stigosmo nadomak Hija, prekosutra krenusmo u Sam, a idućeg dana stigosmo u Milet.
16 Jer Pavao je odlučio mimoići Efez da se ne bi zadržao u Aziji: žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu.
17 Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve.
18 Kad stigoše, reče im: “Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama:
19 služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih;
20 ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas - javno i po kućama;
21 upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa.”
22 “A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam,
23 osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje.
24 Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje.”
25 “I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo.
26 Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju
27 jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega.”
28 “Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.”
29 “Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada,
30 a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom.
31 Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas.”
32 “I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima.”
33 “Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio.
34 Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke.
35 U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'”
36 Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli.
37 Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati,
38 ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na lađu.
