< Job 7 >

1 Mihem jouse hinkho hi hahsatna toh kidel jing hilou ham? Ihinkho uhi kitha lah khut tobang hilou ham?
“¿No es la vida de los seres humanos como una condena a trabajos forzados? ¿No pasan sus días como los de un jornalero?
2 Liim ngaicha aum natong mi tobang ahin, soh atohna man ngah tobang ahi.
Como un esclavo que anhela un poco de sombra, como un obrero que espera ansiosamente el día de la paga,
3 Keima jong lha phabep sunga chu phatchomna bei natoh eikipen ahi, lunggel gentheina dimset in jankho sot noijah genthei kathoh e.
me han tocado meses de vacío y noches de miseria.
4 Jalkhun chungah kalumin, itih tah le jingkah ahitadem tin kagel jin, ahinlah jan in eisu chol in khovah kahsen kaki pehle le jin ahi.
Cuando me acuesto me pregunto: ‘¿Cuándo me levantaré?’ Pero la noche sigue y sigue, y doy vueltas en la cama hasta el amanecer.
5 Kati chungla than leh akhih in atom dimin ka vun jong apohkeh gamin anai along longe.
Mi cuerpo está cubierto de gusanos y sucio; mi piel está agrietada, con llagas que supuran.
6 Ka nikho ho jong pon khong ho patphei kilham sangin ging jon, kinepna beijin akichai ji'e.
Mis días pasan más rápido que la lanzadera de un tejedor y llegan a su fin sin esperanza.
7 O Pathen, kahin kho hi hai khat bep bou ahi ti nei geldoh peh in, chule keiman kipana hi kanei kit lou hel ding ahi.
Recuerda que mi vida es sólo un soplo; no volveré a ver la felicidad.
8 Nangin tua hi neimu ahin, ahinlah nei musot pon nate, nangin neiven natin ahinlah keima ana chemang tange.
Los que me miran ya no me verán; sus ojos me buscarán, pero yo me habré ido.
9 Meilhang akithecheh a aman hel bangin, athiho khu hung kile kit tapou vinte. (Sheol h7585)
Cuando una nube desaparece, se va, al igual que quien baja al Seol no vuelve a subir. (Sheol h7585)
10 Amaho chu ainuva patna tonsotna mukit tah lou dinga chemang ahitauve.
Nunca volverán a casa, y la gente que conocían los olvidará.
11 Keima thusei louvin kaum theipoi, kalung genthei naho kasei doh a ka lhagao genthei jeh a kiphin ding kahi.
“Entonces no, no me callaré; hablaré en la agonía de mi espíritu; me quejaré en la amargura de mi alma.
12 Keima hi twikhanglen'a kichat chat um ganhing len ahilouleh gullui kahia nahonbit nanoija chu neikoi jeng ding ham?
¿Acaso soy el mar, o soy un monstruo marino para que ustedes tengan que cuidarme?
13 Keima kalupna in eilhamon intin, chule ka imut teng kanat genthei na ho olsah tante tin kagelle.
Si me digo a mí mismo: ‘Me sentiré mejor si me acuesto en mi cama’, o ‘me servirá recostarme en mi sofá’,
14 Ahinlah nangin mangse neimatsah jin, chule gaothil mu in nei kichat sah ji'e.
entonces me asustas tanto con sueños y con visiones
15 Hitia genthei thoh sang hin, eikimeh lih jeng hen lang thileng pha kasa joi.
que prefiero ser estrangulado; prefiero morir antes que convertirme en un simple saco de huesos.
16 Kahinkho kadei mon hitia hin hin ding hi kadei tapoi, O nikho lhomcha kanei sung hin kachangin nei dalha jengin.
“¡Odio mi vida! Sé que no viviré mucho tiempo. Déjame en paz porque mi vida es sólo un soplo.
17 Mihem hohi ipi hiuva, nangin hibanga hi na khohsah a chule nagel jing jeng ham?
¿Por qué los seres humanos son tan importantes para ti? ¿Por qué te preocupas tanto por ellos
18 Ajeh chu nangin jingkah seh le nakhol chil soh in, chule phat jousen na patep jinge.
que los vigilas cada mañana y los examinas a cada momento? ¿No dejarás nunca de mirarme?
19 Kachil valna ding phatsung beh a ipi dinga nei dalhah lou ham?
¿No me dejarás nunca en paz el tiempo suficiente para recuperar el aliento?
20 Chonset kanei ahilehnang chunga ipi kabol khah ham? O mihem te vejing pa, keihi nanga dinga pohgih kahija, natup penna neisem ham?
¿Qué he hecho mal? ¿Qué te he hecho, Vigilante de la Humanidad? ¿Por qué me has convertido en tu objetivo, de tal modo que soy una carga hasta para mí mismo?
21 Kachonsetna hi ngaidam jengin lang chule kathemmona ho nei lahmang peh tan, ajeh chu leivui lah a kijam a thivah ding kahitan, nangin hin ven natin chemang tange.
Si es así, ¿por qué no perdonas mis pecados y quitas mi culpa? Ahora mismo voy a tumbarme en el polvo, y aunque me busques, me habré ido”.

< Job 7 >