< Luka 15 >

1 A om uh vaengah mangmucoi rhoek neh hlangtholh rhoek loh anih taengah hnatun ham boeih a paan uh.
E chegavam-se a ele todos os publicanos e pecadores para o ouvir.
2 Te vaengah Pharisee rhoek neh cadaek rhoek te cai uh tih, “Anih loh hlangtholh rhoek a doe tih amih taengah a caak,” a ti uh.
E os fariseus e os escribas murmuravam, dizendo: Este recebe pecadores, e come com eles.
3 Te dongah hekah nuettahnah he amih ham a thui pa tih,
E ele lhes propôs esta parábola, dizendo:
4 “Nangmih khuikah mebang hlang khaw tu yakhat a khueh vetih te khui lamkah loh pakhat te poci koinih, sawmko pako te khosoek ah a hnoo tih a hmuh duela aka poci te a hnuk ah a hlak moenih a?
Que homem dentre vós, tendo cem ovelhas, e perdendo uma delas, não deixa no deserto as noventa e nove, e não vai após a perdida até que venha a acha-la?
5 A hmuh vaengah khaw a laengpang dongah a tloeng tih omngaih ta.
E, achando-a, a põe sobre seus ombros, gostoso;
6 Im la a pawk vaengah khaw a paya rhoek neh imben rhoek te a hueh tih, ‘Kamah taengah omngaih uh, ka tu aka poci te ka hmuh coeng,’ a ti.
E, chegando a casa, convoca os amigos e vizinhos, dizendo-lhes: alegrai-vos comigo, porque já achei a minha ovelha perdida.
7 Te vanbangla nangmih taengah ka thui. Yutnah aka ngoe pawh hlang dueng sawmko pako so lakah aka yut hlangtholh pakhat soah ni vaan ah omngaihnah a om eh.”
Digo-vos que assim haverá mais alegria no céu sobre um pecador que se arrependa do que sobre noventa e nove justos que não necessitam de arrependimento.
8 “Huta loh tangkanuei lung rha te a khueh. Tangkanuei pakhat te a hlong atah, hmaiim te a tok phoeiah im te a nawt, a hmuh pawt atah khaelh khaelh a tlap.
Ou qual a mulher que, tendo dez dracmas, se perder uma dracma, não acende a candeia, e não varre a casa, e não busca com diligência até a achar?
9 A hmuh daengah, a paya rhoek neh imben rhoek te a hueh tih, ‘Tangkanuei ka poci sak te ka hmuh dongah kamah taengah omngaih uh,’ a ti pueng.
E, achando-a, convoca as amigas e vizinhas, dizendo: alegrai-vos comigo, porque já achei a dracma perdida.
10 Te vanbangla nangmih taengah kan thui. Hlangtholh pakhat a yut soah ni Pathen kah puencawn rhoek hmaiah omngaihnah a om,” a ti nah.
Assim vos digo que há alegria diante dos anjos de Deus sobre um pecador que se arrepende.
11 Te phoeiah, “Hlang pakhat loh capa panit a khueh.
E disse: Um certo homem tinha dois filhos;
12 Amih rhoi khuiah a noe loh a napa te, ‘A pa, koe a kaekvang na hmoel te kamah m'pae laeh,’ a ti nah. Te dongah a napa loh amih rhoi ham khosaknah te a tael pah.
E o mais moço deles disse ao pai: pai, dá-me a parte da fazenda que me pertence. E ele lhes repartiu a fazenda.
13 Tedae khohnin muep a koe kolla boeih aka kool a capa a noe tah kho hla la yiin. Te phoeiah a koe te pahoi a poek tih cungpoeh cungdam la hing.
E, poucos dias depois, o filho mais novo, ajuntando tudo, partiu para uma terra mui longe, e ali desperdiçou a sua fazenda, vivendo dissolutamente.
14 Boeih a hnonah phoeiah tah te rhoek pingpang ah khokha loh muep a pai thil tih anih khaw vawt tangkhuet.
E, havendo ele já gastado tudo, houve naquela terra uma grande fome, e começou a padecer necessidade.
15 Te dongah te pingpang kah pilnam pakhat taengah cet tih kap. Te vaengah anih te ok vuelh ham lohma la a tueih.
E foi, e chegou-se a um dos cidadãos daquela terra, o qual o mandou para os seus campos a apascentar os porcos.
16 Te vaengah ok loh a caak canghlam koi te caak ham a hue dae anih te pae uh pawh.
E desejava saciar o seu estômago com as bolotas que os porcos comiam, e ninguém lhe dava nada.
17 Te daengah amah te a cueih koep om tih, ‘A pa kah kutcoep rhoek te yet pataeng buh a coih sak uh dae kai tah khokha neh ka poci pahoi coeng.
E, tornando em si, disse: Quantos jornaleiros de meu pai tem abundância de pão, e eu pereço de fome!
18 Ka thoo vetih a pa taengla ka cet pawn ni. Amah taengah, “A pa, vaan neh nang hmaiah ka tholh coeng.
Levantar-me-ei, e irei ter com meu pai, e dir-lhe-ei: pai, pequei contra o céu e perante ti;
19 Na ca la khue ham khaw a koihvaih la ka om moenih, kai he na kutcoep pakhat la ng'khueh,” ka ti nah ni,’ a ti.
Já não sou digno de ser chamado teu filho; faze-me como um dos teus jornaleiros.
20 Te dongah thoo tih a napa te a paan. Tedae a hla la a om vaengah a napa loh a hmuh tih a thinphat. Te dongah yong tih a rhawn ah a kop tih a mok.
E, levantando-se, foi para seu pai; e, quando ainda estava longe, viu-o seu pai, e se moveu de intima compaixão, e, correndo, lançou-se-lhe ao pescoço e o beijou.
21 Te vaengah a capa loh, ‘A pa, vaan neh namah hmaiah ka tholh coeng, na ca la khue ham khaw ka a koihvaih la ka om moenih,’ a ti nah.
E o filho lhe disse: pai, pequei contra o céu e perante ti, e já não sou digno de ser chamado teu filho.
22 Tedae a napa loh a sal rhoek te, ‘Hnikul tanglue te a loe la hang khuen uh lamtah anih he bai sak uh. A kut dongah kutbuen, a kho dongah khokhom buen sak uh.
Mas o pai disse aos seus servos: Trazei depressa o vestido melhor, e vesti-lho, e ponde-lhe um anel na mão, e alparcas nos pés;
23 Vaito puetsuet te han khuen uh, te te ngawn uh. Te phoeiah uum uh sih lamtah ca uh sih.
E trazei o bezerro cevado, e matai-o; e comamos, e alegremo-nos;
24 Ka ca a duek la aka om he koep hing, aka poci la om dae koep a phoe coeng dongah pahoi uum sih,’ a ti nah.
Porque este meu filho era morto, e reviveu, tinha-se perdido, e é achado. E começaram a alegrar-se.
25 Te vaengah lohma ah aka om a capa a ham te, im vat ham pha tih toembael neh a lam uh te a yaak.
E o seu filho mais velho estava no campo; e quando veio, e chegou perto de casa, ouviu a música e as danças.
26 Te dongah camoe pakhat a khue tih tekah hno aka om te a dawt.
E, chamando um dos servos, perguntou-lhe que era aquilo.
27 Te long te anih taengah, ‘Na mana te ha pawk coeng. Te dongah na pa loh vaito puetsuet te a ngawn tih anih te sading la a doe,’ a ti nah.”
E ele lhe disse: veio teu irmão; e teu pai matou o bezerro cevado, porquanto o recuperou são e salvo.
28 “Te dongah kosi a hong tih kun ham ngaih pawh. Tedae a napa tah cet tih anih te a hloep.
Indignou-se, porém, ele, e não queria entrar. E, saindo o pai, o rogava.
29 Tedae a napa te a doo tih, ‘Kum, he yet na taengah sal ka bi tih na olpaek ka poe moenih he. Tedae kai ham tah ka paya neh uum hamla maae pataeng nan paek moenih.
Mas, respondendo ele, disse ao pai: Eis que te sirvo há tantos anos, e nunca transgredi o teu mandamento, e nunca me deste um cabrito para alegrar-me com os meus amigos;
30 Tedae hlanghalh rhoek neh na khosaknah aka yoop na capa tah ha pawk vaengah, vaito puetsuet te anih ham na ngawn pah,’ a ti nah.”
Vindo, porém, este teu filho, que desperdiçou a tua fazenda com as meretrizes, mataste-lhe o bezerro cevado.
31 “Tedae a napa loh amah te, ‘Camoe aw, nang tah kai taengah rhawp na om tih, kai koe boeih he nang hut coeng ni.
E ele lhe disse: Filho, tu sempre estás comigo, e todas as minhas coisas são tuas;
32 Tedae uum vaengah khaw omngaih ham a kuek ta. Na mana tah aka duek la om coeng dae ha hing koep, poci coeng dae koep ha phoe,’ a ti,” a ti nah.
Portanto era justo alegrarmo-nos e folgarmos, porque este teu irmão era morto, e reviveu; e tinha-se perdido, e achou-se.

< Luka 15 >