Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

Upon the rivers of Babylon, there we sat and wept: when we remembered Sion:

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

On the willows in the midst thereof we hung up our instruments.

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

For there they that led us into captivity required of us the words of songs. And they that carried us away, said: Sing ye to us a hymn of the songs of Sion.

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

How shall we sing the song of the Lord in a strange land?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

If I forget thee, O Jerusalem, let my right hand be forgotten.

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Let my tongue cleave to my jaws, if I do not remember thee: If I make not Jerusalem the beginning of my joy.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Remember, O Lord, the children of Edom, in the day of Jerusalem: Who say: Rase it, rase it, even to the foundation thereof.

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

O daughter of Babylon, miserable: blessed shall he be who shall repay thee thy payment which thou hast paid us.

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

Blessed be he that shall take and dash thy little ones against the rock.