Psalmi 104
1 Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i ljepotom,
Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Gospode, Bože moj, velik si veoma, obukao si se u velièanstvo i krasotu.
2 svjetlošću ogrnut kao plaštem! Nebo si razapeo kao šator,
Obukao si svjetlost kao haljinu, razapeo nebo kao šator;
3 na vodama sagradio dvorove svoje. Od oblaka praviš kola svoja, na krilima vjetrova putuješ.
Vodom si pokrio dvorove svoje, oblake naèinio si da su ti kola, ideš na krilima vjetrnijem.
4 Vjetrove uzimaš za glasnike, a žarki oganj za slugu svojega.
Èiniš vjetrove da su ti anðeli, plamen ognjeni da su ti sluge.
5 Zemlju si stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova,
Utvrdio si zemlju na temeljima njezinim, da se ne pomjesti va vijek vijeka.
6 pokrio si je vodama bezdanim k'o haljinom, iznad bregova stajahu vode;
Bezdanom kao haljinom odjenuo si je; na gorama stoje vode.
7 na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje grmljavine zadrhtaše.
Od prijetnje tvoje bježe, od gromovnoga glasa tvojega teku.
8 Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio.
Izlaze na gore i slaze u doline, na mjesto koje si im utvrdio.
9 Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da opet ne pokriju zemlju.
Postavio si meðu, preko koje ne prelaze, i ne vraæaju se da pokriju zemlju.
10 Izvore svraćaš u potoke što žubore među brdima.
Izveo si izvore po dolinama, izmeðu gora teku vode.
11 Oni poje sve živine poljske, divlji magarci žeđ gase u njima.
Napajaju sve zvijeri poljske; divlji magarci gase žeðu svoju.
12 Uz njih se gnijezde ptice nebeske i pjevaju među granama.
Na njima ptice nebeske žive; kroz grane razliježe se glas njihov.
13 Ti natapaš bregove iz dvorova svojih, zemlja se nasićuje plodom tvojih ruku.
Napajaš gore s visina svojih, plodima djela tvojih siti se zemlja.
14 Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje
Daješ te raste trava stoci, i zelen na korist èovjeku, da bi izvodio hljeb iz zemlje.
15 i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.
I vino veseli srce èovjeku, i lice se svijetli od ulja, i hljeb srce èovjeku krijepi.
16 Stabla se Jahvina napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi.
Site se drveta Božija, kedri Livanski, koje si posadio.
17 Ondje se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin.
Na njima ptice viju gnijezda; stanak je rodin na jelama.
18 Visoki bregovi daju kozorogu a pećine jazavcu sklonište.
Gore visoke divokozama, kamen je utoèište zeèevima.
19 Ti si stvorio mjesec da označuje vremena i sunce znade kada ima zaći.
Stvorio si mjesec da pokazuje vremena, sunce poznaje zapad svoj.
20 Kad razastreš tmine i noć se spusti, tad se šuljaju u njoj životinje šumske.
Stereš tamu, i biva noæ, po kojoj izlazi sve zvijerje šumsko;
21 Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže.
Lavovi rièu za plijenom, i traže od Boga hrane sebi.
22 Kad sunce ograne, nestaju i liježu na ležaje.
Sunce grane, i oni se sakrivaju i liježu u lože svoje.
23 Tad čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri.
Izlazi èovjek na posao svoj, i na rad svoj do veèera.
24 Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih.
Kako je mnogo djela tvojih, Gospode! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega.
25 Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i velike.
Gle, more veliko i široko, tu gmižu bez broja, životinja mala i velika;
26 Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u njemu.
Tu laðe plove, krokodil, kojega si stvorio da se igra po njemu.
27 I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme.
Sve tebe èeka, da im daješ piæu na vrijeme.
28 Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
Daješ im, primaju; otvoriš ruku svoju, site se dobra.
29 Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju.
Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj povraæaju se.
30 Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.
Pošlješ duh svoj, postaju, i ponavljaš lice zemlji.
31 Neka dovijeka traje slava Jahvina: nek' se raduje Jahve u djelima svojim!
Slava Gospodu uvijek; nek se veseli Gospod za djela svoja!
32 On pogleda zemlju i ona se potrese, dotakne bregove, oni se zadime.
On pogleda na zemlju, i ona se trese; dotakne se gora, i dime se.
33 Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude.
Pjevaæu Gospodu za života svojega; hvaliæu Boga svojega dok sam god.
34 Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Jahvi.
Neka mu bude mila besjeda moja! veseliæu se o Gospodu.
35 Nek' zločinci sa zemlje nestanu i bezbožnika nek' više ne bude! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja! Aleluja!
Neka nestane grješnika sa zemlje, i bezbožnika neka ne bude više! Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Aliluja!
