< Job 14 >
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
Èovjek roðen od žene kratka je vijeka i pun nemira.
2 K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
Kao cvijet nièe, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!
4 Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
Ko æe èisto izvaditi iz neèista? Niko.
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu meðu, preko koje ne može prijeæi.
6 skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
Odvrati se od njega da poèine dokle ne navrši kao nadnièar dan svoj.
7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
Jer za drvo ima nadanja, ako se posijeèe, da æe se još omladiti i da neæe biti bez izdanaka;
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
Èim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.
10 Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
A èovjek umire iznemogao; i kad izdahne èovjek, gdje je?
11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
Kao kad voda oteèe iz jezera i rijeka opadne i usahne,
12 al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
Tako èovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neæe se probuditi niti æe se prenuti oda sna svojega.
13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, (Sheol )
O da me hoæeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad æeš me se opomenuti! (Sheol )
14 - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
Kad umre èovjek, hoæe li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je odreðeno èekaæu dokle mi doðe promjena.
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
Zazvaæeš, i ja æu ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjeæeš.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.
17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
Zapeèaæeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.
18 Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,
19 k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje èovjeèije obraæaš u ništa.
20 Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
Nadvlaðuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.
21 Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
Ako sinovi njegovi budu u èasti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.
22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.”
Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.