Job 10

1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

Tædet animam meam vitæ meæ, dimittam adversum me eloquium meum, loquar in amaritudine animæ meæ.

2 Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.

Dicam Deo: Noli me condemnare: indica mihi cur me ita iudices.

3 TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

Numquid bonum tibi videtur, si calumnieris me, et opprimas me opus manuum tuarum, et consilium impiorum adiuves?

4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

Numquid oculi carnei tibi sunt: aut sicut videt homo, et tu videbis?

5 Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?

Numquid sicut dies hominis dies tui, et anni tui sicut humana sunt tempora,

6 Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,

Ut quæras iniquitatem meam, et peccatum meum scruteris?

7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

Et scias quia nihil impium fecerim, cum sit nemo qui de manu tua possit eruere.

8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

Manus tuæ fecerunt me, et plasmaverunt me totum in circuitu: et sic repente præcipitas me?

9 Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.

Memento quæso quod sicut lutum feceris me, et in pulverem reduces me.

10 Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?

Nonne sicut lac mulsisti me, et sicut caseum me coagulasti?

11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.

Pelle et carnibus vestisti me: ossibus et nervis compegisti me.

12 S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.

Vitam et misericordiam tribuisti mihi, et visitatio tua custodivit spiritum meum.

13 Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

Licet hæc celes in corde tuo, tamen scio quia universorum memineris.

14 da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

Si peccavi, et ad horam pepercisti mihi: cur ab iniquitate mea mundum me esse non pateris?

15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!

Et si impius fuero, væ mihi est: et si iustus, non levabo caput, saturatus afflictione et miseria.

16 Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,

Et propter superbiam quasi leænam capies me, reversusque mirabiliter me crucias.

17 optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

Instauras testes tuos contra me, et multiplicas iram tuam adversum me, et pœnæ militant in me.

18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

Quare de vulva eduxisti me? qui utinam consumptus essem ne oculus me videret.

19 bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

Fuissem quasi non essem, de utero translatus ad tumulum.

20 Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

Numquid non paucitas dierum meorum finietur brevi? dimitte ergo me, ut plangam paululum dolorem meum:

21 prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

Antequam vadam et non revertar, ad terram tenebrosam, et opertam mortis caligine:

22 u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.”

Terram miseriæ et tenebrarum, ubi umbra mortis, et nullus ordo, sed sempiternus horror inhabitat.