< 約伯記 41 >
Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit' užetom?
2 你豈能以鼻圈穿過牠的鼻子,以鉤子刺透牠的腮骨﹖
Zar mu nozdrve trskom probost' možeš ili mu kukom probiti vilicu?
Hoće li te on preklinjat' za milost, hoće li s tobom blago govoriti?
I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude?
5 你豈能玩弄牠像玩弄小鳥,將牠縛著作你女兒的玩物﹖
Hoćeš li se s njim k'o s pticom poigrat' i vezat' ga da kćeri razveseliš?
Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit' ga trgovci?
Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima?
8 將你的掌撫在牠身上罷! 若你想到惡鬥,決不敢再撫。
Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji!
Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.
10 沒有一個勇敢的人敢觸犯牠,有誰還敢站立在牠前面呢﹖
Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?
Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!
12 論牠的四體百肢,我不能緘默;論牠的力量,我要說:沒有可與牠相比的。
Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.
Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?
Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?
Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.
Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.
Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.
Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.
Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.
Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.
Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.
22 牠的力量集中在牠的頸上,在牠面前,沒有不恐怖的。
U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.
Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.
Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.
Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.
Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.
Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.
On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.
K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.
Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.
Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.
Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.
Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.
I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim.”